Osuđenik koji je nešto manje od dva mjeseca boravio u zatvoru u Bijelom Polju zbog optužbi za tuču, prema navodima iz sudskih spisa, bio je izložen višestrukom brutalnom fizičkom i seksualnom nasilju od strane cimera iz pritvorske ćelije. Ovi potresni navodi bili su dovoljni da Tužilaštvo potvrdi optužnicu protiv V. A. za pet teških krivičnih djela. Predmet je izazvao snažnu reakciju u javnosti zbog obima nasilja i dugotrajnog perioda u kojem je žrtva bila prepuštena samoj sebi, bez adekvatne zaštite zatvorskih službi.
Prema dokumentima Višeg suda, žrtva je više puta pokušavala kontaktirati komandira kako bi prijavila torturu, ali je svaki put svoje navode povlačila uslijed direktnih prijetnji. Napadač mu je poručivao da ima “ljude svuda”, kako unutar zatvora tako i u drugim sobama, te da će ga napasti i u slučaju premještaja. Ovakav vid zastrašivanja, ističu tužioci, stvorio je ambijent potpune izolacije i bespomoćnosti za žrtvu, ostavljajući je u istoj ćeliji sa napadačem tokom cijelog boravka.
Ulazak u ćeliju i dinamika među zatvorenicima
Žrtva je 26. avgusta 2024. godine dovedena u zatvor i odmah smještena u ćeliju sa sedam ili osam drugih zatvorenika. Iz spisa se vidi da je prvih deset dana bilo relativno mirno – opisuje se kao tiha, povučena osoba, koja se trudila da se ne sukobljava ni sa kim, te je često kuhala kafu drugim zatvorenicima i obavljala manje poslove kako bi izbjegla konflikte.
Ti prvi dani stvorili su prividnu sliku sigurnosti, koja se ubrzo potpuno raspala.
Početak nasilja
Oko desetog dana boravka napadač V. A. počeo je da mu naređuje različite poslove u ćeliji. Dok je čistio pločice, V. A. mu je prišao i udario ga u predjelu vrata, zahtijevajući da radi “bolje”. U tom momentu u sobi su bili i drugi osuđenici, ali niko, prema njegovim riječima, nije primijetio udarac.
Nekoliko dana kasnije, kada su ostali otišli u šetnju, V. A. je rekao da ostaje sa njim “da malo treniraju”. Tada je počelo brutalno prebijanje. Tukao ga je po leđima, rebrima i glavi, ciljajući dijelove tijela gdje je manja vjerovatnoća da će ostati vidljive masnice. Jednom prilikom, dok je čistio WC, udario ga je toliko snažno da sedam dana nije mogao ustati iz kreveta. Strah je bio toliko jak da ni tada nije potražio pomoć.
Prvi seksualni napad i reakcija komandira
Nakon dvije sedmice boravka, prvi put je seksualno napadnut u toaletu. Molio je napadača da to ne čini, ali je dobio prijetnje teškim prebijanjem. Nakon napada, skupio je snagu da pokuca na vrata i prijavi napad komandiru. Jedan sprovodnik je došao, ali prema dokumentima – ništa nije preduzeto.
Žrtva je vraćena u istu ćeliju. Napadač ga je nazvao “špijunom” i pljunuo. Nedugo zatim, ponovo je, kako tvrdi, “zamoljen” da preinači svoju izjavu i povuče navode kako bi napadač izbjegao sudski postupak. U strahu za život i živote svoje porodice, oštećeni je pristao.
Kratak period zatišja i novi val nasilja
Desetak dana nakon povlačenja izjave nasilje je prestalo. Međutim, to stanje nije potrajalo.
- A. je ponovo počeo da ga udara – najčešće po glavi i trupu. Oštećeni nije smio da se požali, niti je imao hrabrosti da traži premještaj jer je vjerovao da ga u drugim sobama čekaju ljudi napadača. U spisima se navodi da je imao strah od samice, pa čak ni ta opcija, koja bi mu teoretski mogla donijeti sigurnost, nije dolazila u obzir.
Kada je jednom prilikom cimerima tiho rekao da će tražiti premještaj, V. A. mu je pokazao rukom prema toaletu i rekao: “Ajmo u WC.” Žrtva je, već znajući šta slijedi, bez otpora pošao – uslijedio je novi seksualni napad.
Napadač mu je prijetio da će, ukoliko išta kaže, ubiti njega, ali i njegovu majku kada dođe u posjetu. Te prijetnje su, prema tužiocima, imale snažan psihološki efekat i potpuno slomile njegov kapacitet da potraži pomoć.
Treći napad i kulminacija nasilja
Nakon deset dana, žrtva je ponovo dobila “poziv” u WC. Uslijedio je treći napad. Oštećeni je plakao u krevetu, dok je napadač iz svog kreveta nastavljao da mu upućuje nove prijetnje.
Nasilje je potom postalo svakodnevno.
Batine zbog terapije
Žrtva je imala propisanu terapiju za anksioznost i depresiju. Napadač je zahtijevao da mu ostavlja lijekove, a kada bi žrtva odbila ili priznala da ih je popila – bila bi pretučena.
Jedan od najtežih napada dogodio se kada je priznao da je popio lijek. V. A. ga je snažno udario u rebra, oborio na pod, a napad su vidjeli i drugi zatvorenici. Jedan od njih je komentarisao:
“U brate, kako ga iznenada udari, mogao si mu rebra slomiti.”
Nakon toga žrtva se odlučio prijaviti napadača.
Tražio je razgovor s komandirima i pregled ljekara. Doktor ga je samo preslušao, dao mu lijek i pitao zašto ranije nije prijavljivao nasilje. Toga dana napadač je premješten u samicu, a žrtva je prvi put uspjela pozvati majku i reći joj da kontaktira advokata.