U Njemačku sam otišao pun nade, kao i hiljade ljudi iz Bosne. Svi su govorili isto: „Tamo se radi, ali se dobro živi.“ Istina je da se radi. Ali rijetko ko iskreno kaže koliko se tamo često – ne živi.
Prve godine bile su najteže. Jezik nisam znao, a posao koji sam dobio bio je onaj koji domaći nisu htjeli raditi. Duge smjene od 10 do 12 sati, hladne hale, umor koji te slomi i tijelo i glavu. Plata stigne, ali kad platiš kiriju, zdravstveno osiguranje, račune, prevoz i sve obaveze – ostane ti taman da izdržiš do sljedeće.
Bilo je dana kojih se i danas teško sjetim. Dana kada nisam imao šta pojesti. Dana kada sam skupljao boce po ulicama i parkovima, da ih vratim i dobijem par eura. Od tog novca bih kupio hljeb i malo salame, samo da preživim do plate. To je ona strana Njemačke koju niko ne objavljuje na društvenim mrežama.
Da, vozio sam novog Mercedesa. Ali taj Mercedes nikad nije bio moj. Bio je na kredit. Kredit koji te drži u lancima, koji te tjera da trpiš, da šutiš, da ideš na posao i kad si bolestan. Izvana – luksuz. Iznutra – pritisak, strah i stalna briga šta ako ostaneš bez posla, jer tada gubiš sve.
Godine su prolazile, a ja sam polako shvatao da sam tamo samo broj. Sve funkcioniše, sve je po pravilima, ali nema duše. Nema kahve s komšijom, nema spontanog razgovora, nema osjećaja da pripadaš. Imaš sistem, ali nemaš život.
Nakon deset godina donio sam odluku koju mnogi nisu razumjeli – vratio sam se u Bosnu. Bez velikih para, ali s ogromnim iskustvom. Danas zarađujem manje nego u Njemačkoj, ali živim više. Imam vrijeme, imam mir, imam osmijeh. U Bosni možda nema savršenog sistema, ali ima ljudi, ima topline, ima života.
U Njemačkoj sam preživljavao.
U Bosni sam ponovo počeo živjeti.