„Vještačka inteligencija će u narednim godinama zamijeniti ogroman broj rutinskih poslova, brže nego što se društvo može prilagoditi“, upozorio je Geoffrey Hinton, jedan od najutjecajnijih stručnjaka u oblasti vještačke inteligencije.
Kad se ovakva upozorenja čuju iz Silicijske doline, mnogi na Balkanu odmahnu rukom. „To je tamo negdje.“ „Kod nas to neće još dugo.“
Međutim, iskustvo nas uči jednom: Balkan u svemu kasni, ali ga velike promjene nikada ne zaobiđu.
Kad se kod nas spomene vještačka inteligencija, mnogi odmahnu rukom.
„To je tamo negdje, u Americi.“
„Kod nas to neće još dugo.“
„Mi kasnimo u svemu, pa ćemo i u ovome.“
I istina je – Balkan uvijek kasni.
Ali postoji jedna stvar u kojoj nikad nismo izuzetak: kad promjena dođe, pogodi nas isto kao i sve druge, samo s manje zaštite.
Zato je pravo pitanje:
da li vještačka inteligencija stvarno dolazi kod nas i šta to znači za običnog čovjeka?
Ne dolazi – već je tu (samo je ne zovemo tim imenom)
Mnoge firme na Balkanu već koriste alate zasnovane na vještačkoj inteligenciji, samo o tome ne govore javno.
Ne piše na vratima „radimo s vještačkom inteligencijom“, ali se ona koristi:
- u korisničkoj podršci
- u pisanju oglasa i tekstova
- u obradi podataka
- u marketingu i prodaji
Posao koji je nekad radio jedan čovjek cijeli dan, danas se završi za sat vremena.
Ne zato što je radnik loš, nego zato što je alat brži.
I tu počinje prva briga:
ako jedan alat može zamijeniti dio posla – hoće li sutra zamijeniti i cijelog čovjeka?
Hoće li vještačka inteligencija zamijeniti nas?
Kratko i iskreno:
neće zamijeniti sve ljude – ali hoće mnoge poslove kakve danas poznajemo.
Najviše su ugroženi poslovi koji su:
- ponavljajući
- rutinski
- „po šablonu“
Drugim riječima:
ako se posao može naučiti za sedmicu dana i stalno izgleda isto – u opasnosti je.
Tu spadaju:
- administrativni poslovi
- call centri
- jednostavno pisanje i prevođenje
- osnovni dizajn
- unos i obrada podataka
I sad dolazimo do one rečenice koju ljudi ne vole čuti, ali je istinita:
problem nije u tome što mi ne znamo – nego što mašine sada znaju isto, samo brže i jeftinije.
Zašto je Balkan posebno osjetljiv
Balkan se godinama oslanja na:
- outsourcing
- strane firme
- rad za inostranstvo
To znači da ne odlučujemo mi prvi šta će se promijeniti.
Ako strana kompanija odluči da koristi vještačku inteligenciju umjesto dijela radne snage –
mi to osjetimo bez rasprave i bez sindikata.
I tu nastaje strah koji ljudi otvoreno ne govore, ali ga svi osjećaju:
šta ako se sutra probudim, a mog posla više nema?
Ali neće nestati svi poslovi (ovo je važno)
Ovdje treba stati i reći nešto što donosi malo realnosti, a ne panike.
Vještačka inteligencija ne zna:
- razmišljati kao čovjek
- donositi moralne odluke
- razumjeti lokalni kontekst
- improvizovati kao čovjek
Zato poslovi koji ostaju traženi uključuju:
- zanatlije
- majstore
- medicinske radnike
- rad s ljudima
- poslove gdje je potrebna procjena, iskustvo i odgovornost
Drugim riječima:
ne nestaje rad – mijenja se šta znači biti koristan radnik.
Šta ovo znači za običnog čovjeka kod nas
Za većinu ljudi na Balkanu, pitanje nije tehnologija, nego:
- hoću li imati platu
- hoću li moći prehraniti porodicu
- ima li budućnosti za moju djecu
Vještačka inteligencija ne donosi gotove odgovore, ali donosi jasnu poruku:
ko se ne prilagođava – postaje ranjiv.
To ne znači da svi moraju postati programeri.
Znači da:
- rutinski poslovi gube vrijednost
- fleksibilnost postaje važnija od diplome
- znanje kako koristiti nove alate postaje prednost
Zašto naše “kašnjenje” može biti i prednost
Iako kasnimo za Zapadom, to nam daje jednu prednost:
mi gledamo kako se greške dešavaju drugima.
Imamo par godina da:
- shvatimo šta nestaje
- vidimo šta ostaje
- prilagodimo se bez šoka
Promjena neće doći preko noći.
Ali hoće doći tiho – baš kao što je već počela.
Zaključak: neće nas mimoići, ali još imamo izbor
Vještačka inteligencija nije ni spas ni propast.
Ona je alat – moćan, brz i neumoljiv prema onima koji stoje u mjestu.
Na Balkanu neće sve nestati sutra.
Ali oni koji misle da se ništa neće promijeniti – varaju se.
Pravo pitanje više nije:
“Hoće li vještačka inteligencija doći kod nas?”
Nego:
“Šta ćemo mi uraditi prije nego što dođe do kraja?”