“Moć je pravo”
Kako ističe Anne Applebaum, ovakav pristup savršeno se uklapa u filozofiju “moć je pravo”. U takvom svijetu nema potrebe za transparentnošću, demokracijom ni legitimitetom – velike sile jednostavno uzimaju ono što smatraju svojim. Upravo su zato, dodaje, reakcije Rusije i Kine na događaje u Venezueli bile neuobičajeno blage jer Trumpova opravdanja podsjećaju na njihove vlastite narative o Ukrajini i Tajvanu.
No, Applebaum upozorava da je riječ o opasnoj iluziji. Europa ekonomski daleko nadmašuje Rusiju, a ni Azija ne pokazuje želju postati kineska kolonija. Isto tako, ni Venezuela se neće pasivno pomiriti s time da joj sudbinu određuju strane sile. Povjesničarka zaključuje da je najveća pogreška vjerovanje kako podjela svijeta na sfere utjecaja donosi stabilnost. Suprotno tome, takva politika potiče otpor, rađa nove sukobe i dugoročno slabi i same velike sile. Ako se SAD počne ponašati kao regionalni nasilnik, saveznici u Europi i Aziji mogli bi se okrenuti leđa Washingtonu.
Prisjetimo se: Ukrajina kao ogledni primjer nove logike sile
Rat u Ukrajini najbolji je dokaz kako se ideja sfera utjecaja već provodi u praksi. Moskva od 2014. godine, a posebno od invazije 2022., ne skriva da Ukrajinu ne doživljava kao suverenu državu, već kao dio vlastitog geopolitičkog prostora. Argumenti o „povijesnom pravu“, „sigurnosnim interesima“ i „obrani ruskog svijeta“ gotovo su identični onima koje danas Washington koristi kada govori o zapadnoj hemisferi.
Upravo zbog toga u Kremlju s posebnom pažnjom prate Trumpove poteze. Ako SAD ima pravo silom nametati svoju volju u Venezueli ili prijetiti Grenlandu i Panami, zašto Rusija ne bi imala isto pravo u Ukrajini, Gruziji ili Moldaviji? Ta logika ne traži dosljednost, nego samo snagu.
Tišina saveznika i nelagoda u Europi
Europske prijestolnice s nelagodom promatraju razvoj događaja. Dok se od njih godinama traži bezuvjetna podrška Ukrajini u ime međunarodnog prava i teritorijalnog integriteta, nova američka retorika potkopava upravo te principe. Ako Washington relativizira suverenitet manjih država kada mu to odgovara, kako uvjeriti europsku javnost da se u Ukrajini ne vodi rat za sfere utjecaja, već za vrijednosti?
U Berlinu i Parizu sve se češće postavlja pitanje: hoće li Europa u novoj podjeli svijeta biti subjekt ili tek prostor nad kojim se pregovara između velikih sila. Strah nije akademski — povijest kontinenta pokazuje kako završavaju dogovori sklopljeni bez Europe, ali o Europi.
Kina u sjeni: Tajvan kao sljedeći test
Dok se fokus javnosti zadržava na Ukrajini i Venezueli, Peking pažljivo bilježi svaki presedan. Trumpova reinterpretacija Monroeove doktrine savršeno se uklapa u kineski narativ o „unutarnjim pitanjima“ i „nacionalnom ujedinjenju“. Ako SAD može tvrditi da Venezuela spada u njegovu prirodnu zonu utjecaja, tada Kina može isto tvrditi za Tajvan — bez potrebe za opravdanjem pred međunarodnom zajednicom.
Zbog toga kineske reakcije nisu bile oštre, nego odmjerene. Nema osuda, nema prijetnji — samo strpljivo čekanje trenutka kada će se ista logika moći primijeniti u Aziji.
Povratak svijeta prije 1945.
Ono što se danas naziva „realpolitikom“ zapravo je povratak u svijet prije stvaranja Ujedinjenih naroda, prije Helsinškog završnog akta i prije ideje da male države imaju jednako pravo na suverenitet kao velike. To je svijet u kojem se granice ne poštuju, već pregovaraju, a međunarodno pravo vrijedi samo dok ga štite jači.
U takvom poretku Ukrajina nije iznimka, već pravilo. Isto vrijedi za Venezuelu, Tajvan, ali sutra i za Baltik, Zapadni Balkan ili Bliski istok. Podjela svijeta na sfere utjecaja ne donosi stabilnost — ona samo odgađa sukobe i čini ih neizbježnima.
Cijena iluzije stabilnosti
Najveća opasnost ove politike leži u uvjerenju da će velike sile, kada dobiju „svoj dio“, postati zadovoljne i mirne. Povijest, međutim, pokazuje suprotno. Svaka nova koncesija rađa nove zahtjeve, a svaka slabost poziva na daljnju agresiju.
Ako se međunarodni poredak svede na princip „tko može, taj uzima“, tada više ne postoje crvene linije — samo privremeni dogovori. A u takvom svijetu, kako upozoravaju analitičari, nitko nije siguran, pa ni oni koji danas misle da pišu pravila igre.