Trump napao Iran, Iran odgovorio Amerikancima, ali udario i po Dubaiju, Dohi, Abu Dhabiju, pa i Saudijskoj Arabiji. A udara i Izrael, svog najvećeg neprijatelja, one zbog kojih, tako smatraju, je i izbio cijeli kaos! Tako to ukratko zasad izgleda u gorućem dijelu svijeta (da, Ukrajina je pala u drugi plan), ali moramo priznati da Hrvati oduvijek simpatiziraju Iran (možda ne politički, jer Plenković je požurio osuditi Iran koji se eto brani). Ali, da iz više razloga oni simpatiziraju Hrvate. Uvijek, baš uvijek smo sa zanimanjem pratili odlaske naših trenera na klupu iranske reprezentacije. Turbulentna politička povijest ove zemlje poticala je u nas i zabrinutost za naše ljude koji su za iranski nogomet učinili puno, možda i najviše od svih nacija na svijetu.
Uostalom, samo pogledajte ovaj podatak. Dosad je čak pet hrvatskih trenera vodilo iransku nogometnu nacionalnu vrstu. Dakle, nakon Stanka Poklepovića, Tomislava Ivića, Miroslava Blaževića i Branka Ivankovića Iran je vodio i Dragan Skočić. I bez obzira na sve možemo reći da su Iranci bili oduševljeni Hrvatima.
Led je probio Stanko Poklepović, čovjek koji je svoju trenersku dušu dao Hajduku, a bio je i izbornik hrvatske reprezentacije na turneji protiv Australije i u utakmici protiv Menottijevog Meksika u Zagrebu, Legendarni Špaco još je 1994. prvi krenuo prema Iranu. Govorio je naknadno medijima:
Iran cijeni Hrvate
”Otišao sam tamo slučajno, na preporuku jednog Slovenca koji je čuo moje predavanje i preporučio me predsjedniku njihova saveza. Vodio sam reprezentaciju, a poslije i Persepolis, u to vrijeme njihov najveći klub, koji dvadesetak godina nije bio prvak, a ja sam ih odveo do dva uzastopna naslova prvaka. Zato su me i obožavali. Kasnije sam vodio i Sepahan i Damash”.
Vidjevši kako radi dali su mu reprezentaciju: “Tadašnji predsjednik saveza, poslije i Persepolisa, obožavao me, pa je kasnije na moju preporuku doveo i Ivića, Bonačića, Begovića, Katalinića, Matkovića i Mijača, a kasnije su došli i Dalić, Blažević, Kranjčar, evo sad i Štimac… Iranci obožavaju Hrvate i naš nogomet. Imao sam svog vozača, živio sam u vili s bazenom… Ispahan je prekrasan, poput Pariza, a hrana je vrhunska. Prevoditelj mi je bio liječnik reprezentacije, koji je studirao u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu”.
U Iranu je bio i Tomislav Ivić. U njega su polagali velike nade, no Ivić koji je uvijek bio perfekcionist, a to traži i od svojih igrača. Na izborničkoj dužnosti Irana je izdržao četiri mjeseca, od siječnja do svibnja 1998. godine. “Ti igrači imaju urođeni talent, a nedostaje im posvećenosti i profesionalnosti. Ali, kada, danas-sutra, zaigraju po europskim i nauče se disciplini biti će vrhunski igrači”, govorio je Ivić. A tako je i bilo. Danas je Iran respektabilna nogometna sila, a mnogi igrači igraju po europskim klubovima.