Na današnji dan, 16. veljače 1994. godine, potpisano je primirje između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Taj potez smatra se jednim od ključnih trenutaka u završnici hrvatsko-bošnjačkog sukoba unutar šireg rata u BiH.
Tijekom 1993. godine došlo je do otvorenog rata između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod vodstvom bošnjačkog političkog vrha. Najžešće borbe vodile su se u srednjoj Bosni i Hercegovini – u Mostaru, Vitezu, Busovači i Gornjem Vakufu. Sukobi su iza sebe ostavili razaranja, žrtve i duboke podjele.
Primirje je postignuto uz snažan diplomatski pritisak i posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, osobito administracije predsjednika Billa Clintona. Cilj je bio hitno zaustaviti sukobe, omogućiti dopremu humanitarne pomoći i otvoriti prostor za politički dogovor.
Ovo primirje bilo je uvod u Washingtonski sporazum, potpisan 18. ožujka 1994. godine. Tim sporazumom formalno je okončan hrvatsko-bošnjački sukob, stvorena je Federacija Bosne i Hercegovine kao zajednički entitet Hrvata i Bošnjaka te je uspostavljena politička i vojna suradnja protiv Vojske Republike Srpske.
Značaj veljače 1994. je izniman jer bez tog primirja teško bi došlo do Daytonskog sporazuma iz 1995. godine, kojim je rat u BiH i službeno okončan.
Podsjetimo, na početku rata 1992. Hrvati i Bošnjaci bili su saveznici protiv snaga bosanskih Srba. Međutim, tijekom 1993. dolazi do raspada tog savezništva zbog političkih nesuglasica. Hrvatsko vodstvo u BiH zagovaralo je široku autonomiju i teritorijalni preustroj, dok se bošnjačko vodstvo predvođeno Alijom Izetbegovićem zalagalo za jedinstvenu, međunarodno priznatu državu BiH.
Najspornija područja bila su Srednja Bosna, Mostar i dolina Neretve, gdje je živjelo mješovito stanovništvo. Borbe za kontrolu teritorija eskalirale su u otvoreni rat s teškim razaranjima i zločinima na obje strane.
Do kraja 1993. obje su strane bile iscrpljene, a njihov međusobni sukob znatno je oslabio obranu protiv Vojske Republike Srpske, koja je u tom trenutku kontrolirala oko 70 posto teritorija BiH. Postalo je jasno da međusobni rat koristi isključivo trećoj strani.
Pod međunarodnim pritiskom, posebno Sjedinjenih Američkih Država, pokrenuta je snažnija diplomatska inicijativa. Ključnu ulogu odigrao je američki diplomat Charles Redman. Primirje iz veljače 1994. nije bilo konačno rješenje, ali je otvorilo put Washingtonskom sporazumu, stvaranju Federacije BiH, ujedinjenju vojnih struktura i uspostavi kantonalnog sustava kao kompromisa između centralizacije i autonomije.
Bez tog prvog koraka, rat bi vjerojatno trajao dulje, a politička karta Bosne i Hercegovine danas bi izgledala bitno drukčije.