Emir Kusturica: Priznajem, griješio sam. Srebrenica je i moja tragedija

U arhivi Infobiroa kojoj Fokus ima pristup pronašli smo intervju sa režiserom Emirom Kusturicom iz aprila 2014. godine objavljenom o tadašnjem sedmičnom magazinu Global.

Autorica intervjua je Anila Gajević, a objavljen je pod naslovom “Srebrenica je i moja tragedija”.

Prenosimo ga u cjelosti i bez intervencija.

Skoro dvadeset godina Emir Kusturica odbijao je govoriti za medije iz BiH, barem za one iz većeg entiteta, upravo toliko koliko i traje njegov „nesporazum“ sa Sarajevom, gradom u kojem se rodio i stvorio dva remek-djela Sjećaš li se Dolly Bell? i Otac na službenom putu.

Iako će reći da je svjetsku slavu stekao s filmovima koje nije snimio u Sarajevu, u prvom, ekskluzivnom i vrlo iscrpnom intervjuu za Global, jedini printani medij iz FBiH za koji je odlučio progovoriti, rado se prisjeća vremena kada su nastajali njegovi kultni filmovi koji su upisani zlatnim slovima u bh. kinematografiji i koji su ovoj zemlji iz Venecije i Cannesa donijeli najprestižnije filmske nagrade Zlatnog lava i Zlatnu palmu.

Povod za ovaj intervju je pomirenje s Abdulahom Sidranom, scenaristom ovih filmova i velikim intimusom Emira Kusturice. Ne želeći diskutirati o političkim stavovima slavnog reditelja, sukobu sa zvaničnim, a, bogami, i nezvaničnim Sarajevom, druženju sa Slobodanom Miloševićem i kontroverznim pjesmama o Radovanu Karadžiću, razgovor s Kusturicom planirala sam usmjeriti isključivo na njegovu bogatu biografiju.

No, kao da je želio poručiti nešto bosanskohercegovačkoj i sarajevskoj javnosti, objasniti zašto je i kako došlo do njegovog sukoba s ovom sredinom, Kusturica nas je stalno vraćao na politiku, ideologiju i, neizbježno, rat. S njegovim ideološkim stavovima vjerovatno se nećemo složiti, ali o nekima itekako treba razmisliti. Možda je Kusturica zauvijek izašao iz Sarajeva (a možda i ne), ali Sarajevo nije izašlo iz njega. I to je tako očito iz svakog njegovog odgovora, gesta, vokabulara…

GLOBAL: Kada smo se, prije nekoliko mjeseci, sreli u Anconi, najavili ste svoju posjetu Abdulahu Sidranu. Kako je, konačno, taj susret izgledao?

KUSTURICA: Divno. I treba ga opisati kako je izgledao. Mi smo se dogovorili telefonom da se vidimo, a onda mi je on telegrafskim, svojim naučno-literarnim jezikom, za koji ne znaš da li je genijalna literatura ili instrukcija za upotrebu i demontiranje televizora i montiranje videorekordera, objasnio gdje stanuje. Onda sam mu rekao da ja hoću da dođem kolima i da mi javi gdje je to. Onda mi je javio da je njegova kuća blizu goraždanske crkve. I bilo je vrlo smiješno.

Ja sam njemu rekao: „Avdo, ja sam pored crkve, gdje si ti?“ A on meni: „Ja sam tu, dva minuta od tebe, a ti, ako imaš šta u crkvi, prvo to završi, pa dođi.“ Ja njemu kažem: „Nemam sad, ali ću imati kad se budem vraćao, jer mi je umro najbolji prijatelj i kum Zoka Bilan, pa ću zapaliti svijeću za njega.“

Nađemo se mi onda i kažem mu ja: „Isti si kao što si bio, samo što mi ličiš na braću Todorović, koji su bili strah i trepet.“ Krenemo mi dole, prema kući, a tamo sa strane neki čovjek. Kaže mi on: „Samo gledaj da izbjegneš onog kretena.“ I onda ide sva ta osjetljivost.

Dolazimo u njegovu kuću i pitam ga ja moram li skidati cipele. Kaže on meni: „Skini, Emire, ljepše je, vidjet ćeš.“ Onda je bilo sve kako Bog zapovijeda. Sve je bilo po nekoj mjeri kao kad dođeš u dobro pozorište pa si dobronamjeran, a ono što ćeš vidjeti nije važno, sve što izgovoriš je popločano dobrom namjerom, pa i to što smo nas dvojica pričali bili su fragmenti nabacani baš kao što su na njegovom radnom stolu bili razni spisi: šta sve piše, šta je napisao, šta je zaboravio, šta je dobro, šta nije.”

“Onda smo zbrda-zdola, ustvari, ustanovili, kao pravi evidentičari, ko je sve umro, ko je živ i, kad bih izvlačio neki zaključak šta se to sve između nas desilo tog prvog dana, najljepše je bilo to što je dobra namjera i dobar osjećaj kod obojice uglavnom evocirao nešto što je potcrtavalo tragiku tih života, tog vremena, u njegovom slučaju nevolja u koju je upao, što zbog prijatelja, što zbog stanja u kome je Bosna bila sve vrijeme, pa je, ustvari, napisao i tu pjesmu Gospodari grada, gdje je s osjećajem prevarenog čovjeka otišao u Goražde.

Ja sam se, onda, pitao, ustvari, da li je to njegova sudbina ili moja ili bilo koga ko se u maloj sredini vine i ko postaje junak pa antijunak, a taj je put neminovan jer možeš da budeš junak neko vrijeme, pa onda priželjkuju da te vide na patosu.

GLOBAL: Mislite da se to dešava samo u Sarajevu?

KUSTURICA: Svuda je to tako. U Sarajevu je to izraženije jer je Sarajevo ipak jako mali grad. Sarajevo je u jednom trenutku naraslo u giganta u staroj Jugoslaviji kad je, osamdesetih, oko Titove smrti, pod tim pritiskom, izmiješano stanovništvo počelo da produkuje razne velike domete, od košarke u Bosni do tih Zlatnih lavova, muzike, svega što predstavlja simptom zapadne civilizacije, ali sa svom istočnjačkom melanholijom, s uticajima Istoka, a koje sam ja uvijek za nijansu volio više nego što sam volio Zapad, koji, svakako, cijenim.

Uglavnom, nastavak našeg susreta koji se desio ovdje bio je i otkrivanje intimnih tajni. Ja, recimo, nisam nikad znao da je on često osvanuo s mojim ocem, da su zajedno pili i da ga je moj otac pred ulazom, a mi smo bili komšije, molio da meni ne kaže da je bio pijan. Onda sam ja čitao tu svoju knjigu koju pišem i u kojoj imam jedno poglavlje u kojem govorim o svom ocu, njegovim noćnim izletima i duhovitostima koje su proizvodile i jednu sjetu.

GLOBAL: Sidran je često znao reći da je on upravo bio veći prijatelj s Vašim ocem negoli s Vama te da ste Vi, ipak, pripadali različitim generacijama, senzibilitetima, vrstama humora…

KUSTURICA: On je pisac, a pisci bolje formulišu i preciznije. A ja sam bio, praktično, jalijaš koji je humor zasnivao na tim surovim, što bi rekao Andrić, ekscentričnim slavenskim opaskama koje su nekad bile i previše surove i danas stvarno vidim da je bilo tako. Nas je spojio zajednički imenitelj. Taj spoj je išao preko očeva i poetike koju su komunizam, alkohol, gorštačko poimanje života, gdje je nesposobnost da se organizuje obični dan, a tako se zove priča Darija Džamonje, Običan dan, koja je vezivala crnogorske planine, kotlinu u Srbiji, ali i Sarajevo, to je isti tip čovjeka, gdje se ta ogromna nadahnuća i velike ideje lako kupuju, ali činjenica da ti prokišnjava krov i da nisi sposoban da ga popraviš ili ne želiš ili ne mariš bila je objedinjavajući faktor. Zajednički imenitelj, zapravo, za moju i Sidranovu poetiku je neimaština. Mi smo izrasli iz poetike neimaštine, zato nije ni slučajno da je Italija prva zemlja koja je prepoznala tu našu poetiku u Dolly Bell.

Prvi put u historiji Sarajeva i Bosne se s ovim filmom desilo da taj kraj svijeta dobije jednu čehovljevsku dimenziju, u kojoj su i tragično i smiješno, u kojoj su ljudi mogli da se identifikuju, prvi put gdje su ljudi vidjeli da taj ulični život može da bude dramski artikulisan. Tu je prvi put primijenjena poetika malog čovjeka, to nije fraza, to je tako, i tu je postignut prvi stepen humanizacije, gdje ti gorštački izljevi strasti, ostrašćene ljubavi, balade, Omer i Merima, da bi se to pretvorilo u ovo o čemu govorim, odjednom su mali čovjek s velikim snovima, tetke, tetci, majke postali junaci, ali ne glorifikovani junaci, nego junaci koji kao da su stizali iz tih čehovljevskih opservacija.

Taj je spoj nas dvojice, koliko smo znali i koliko nismo, isprodukovao poetiku. Paralelna iskustva kod kuće su proizvela vrlo sličnu poetiku. Moj smisao za prostorno rješenje, koje sam projektovao i ovdje, moje školovanje koje je uspjelo da artikuliše kvalitet slike, odjednom je postalo važno u kojoj gami je čitav film. Mene je do bola dovodilo kad neka boja u nekom kadru pobjegne Vilku Filaču, najboljem kamermanu svih vremena.

Mi smo to sve nekako propustili kroz svoj vokabular i učinili da Sarajevo, i uopšte taj kraj, dobije vrlo jaku definiciju i da taj Dolly Bell postane film koji je otvorio sva svjetska vrata i učinio nas kompatibilnim sa svijetom. Prije toga, a bojim se i poslije toga, nije došlo do sretnog braka između ideja kao što su te naše ideje postale jake sestre koje su širile priču o čovjeku. Ovo sve što sam kasnije gledao nije imalo svoju antiku kao bazu iz koje bi naraslo to što smo mi radili.”

GLOBAL: Šta podrazumijevate pod antikom?

KUSTURICA: Bosna je bila dio Jugoslavije, u kojoj je, da li valja ili ne valja, bilo jedno veliko domaćinstvo koje je stvaralo, zahvaljujući oružju i mecima koje je Tito prodavao i lijevo i desno, ogroman višak pa je ta Jugoslavija inkasirala oko četiri milijarde dolara godišnje. Onda je to domaćinstvo imalo visok standard.

Mi smo, uopšte, bili zemlja koja, kad je Hladni rat ukinut, a moja je privatna teorija – koja nije kompatibilna i svi mi kažu da više filozofiram – da smo mi rođeni kao djeca Hladnog rata i, kad je nestao Hladni rat, nismo mogli da se snađemo, izuzev Slovenaca, koji nikad tu nisu ni bili previše, koji su bili odgajani uz Alpe i tu temperaturu.

Mislim da je naša tragedija uglavnom prouzrokovana nesposobnošću ili onom jevrejskom „im’o pa nem’o“. Mi smo svi manje-više imali i odjednom se pokazalo da nemamo, do ovih koji su opljačkali ili koristili sva sredstva koje rat inaugurira kao dobro preduzeće za brzo sticanje velike love.

Tako da je ta naša antika, kako je ja zovem, stvarana iz dosta dobrih uslova, iz užasne UDBA-e i užasne policijske stege, ali i osjećanja komocije koju je taj režim imao pa je došlo do tih osamdesetih, kad je taj slobodni duh pušten i mi smo bili dio toga.

GLOBAL: Otac na službenom putu je u odnosu na Dolly Bell politički mnogo provokativniji. Da li je u to doba bilo govora o njegovoj cenzuri?

KUSTURICA: Otac na službenom putu je snimljen zahvaljujući dobrom tekstu, proživljenom tekstu, nečemu što Avdo ima ponajbolje od svih pisaca koje sam sreo na svim jezicima, to su dijalozi koji imaju takvu čulnost i melodiju i elegantno prosljeđivanje informacija, uz tu moju tvrdoglavost. Postoji vrlo banalna činjenica: Mira Stupica je bila udata za Cvjetina Mijatovića, a ja sam je sreo par puta prije i ona je Mijatoviću šapnula kako je nemoguće da se jedan takav film zabrani, jer bi uspjeh Dolly Bell u svijetu, odnosno pobjeda u Veneciji, kompromitovao te tipove koji su razvlačili loptu na sredini terena.

Neki dan sam dobio spise o savjetu Sutjeska filma i kako su Čedo Kisić i Neđo Parežanin lukavo razvlačili na sredini terena jer im jedna linija filma ne funkcioniše kao što je odlazak na Goli otok. A film nije bio o tome, nego o tome kako jedno dijete pati, pored toga što je okidač u nevolji koji prouzrokuje Goli otok i očev kurvaluk, odnosno politički angažman, kako zapravo ta opšta nevolja djeluje na njega i kako jedna porodica postaje centralno mitsko mjesto koje pati zbog tih promjena.

Tako da je Cvjetin Mijatović mnogo pomogao da se film ne zabrani.

GLOBAL: Znači, niste morali prolaziti sudbinu autora „crnog vala“?

KUSTURICA: Nisam ja bio „crni talas“ i moram da priznam da se ponosim. „Crni talas“ je imao negativan odnos prema komunizmu, a ja sam tu mnogo komplikovaniji. Ja prema komunizmu nemam negativan odnos. Kad bih se ja pitao čemu sam ideološki najbliži, pored svih tih bogatstava koje sam sticao i potrošio, naravno, najbliži sam tom konceptu. Meni su bliži Castro i Chavez nego bilo koji od ovih širokorukih koji po svijetu koriste plodnosti imperije i kasnije tehnologije za uništenje planete.

GLOBAL: Ali, da li živite po tom konceptu? Ipak se bavite privatnim biznisom…

KUSTURICA: Ja živim pokušavajući da u ovaj region investiram. Ja imam sve sprave koje mi olakšavaju život, ali investiram toliko mnogo u okolinu i zapošljavam toliko mnogo ljudi da mi je to mnogo važnije od ovoga. Ja sam htio da kažem kako moj odnos prema mom ocu nije bio kritički kao što je „crni talas“ radio. Oni su, ustvari, mrzili te komuniste, a ja nisam i utoliko nisam nikad bio „crni talas“.

Mislim da je melodramska šema Douglasa Sirka, dobrog holivudskog reditelja, kojeg mi imamo negdje u tim svojim postavkama, uspijevala da do svakog zrna kadra, čestice, piksela, uvuče jednu čulnu reakciju na svijet, posebno u Ocu na službenom putu, gdje dijete vidi i gdje mu se otvaraju duševni procesi i gdje, u sudaru sa spoljnim svijetom, on doživljava ogromnu dramu, a mi se poistovjećujemo s tim.

Ja nisam bio, što bi Englezi rekli, „judgemental“, niti sam htio ikoga da sudim, ni dobre ni loše. To je postala tada i ostala karakteristika svih mojih filmova – da ja nisam imao mjeru, kantar da određujem šta je dobro, a šta loše. Kasnije se to u mom poimanju politike pokazalo kao moja glavna crta, da ja nisam određivao šta je dobro ili loše, nego sam tražio uzroke za ono što vidim ili što se u ovom vidnom polju ili istorijskom procesu dešava. Ja sam se sretao s političarima pred rat i pokušavao i činio sve što sam mogao i jedan mi je u Bosni, nakon što me slušao i slušao, rekao: „Joj, koliko ti filozofiraš!“ A onda sam ja, kasnije, vidio koliko on ne filozofira. Da su svi oni filozofirali dovoljno kao ja, možda ne bi bilo to što je bilo.

GLOBAL: Koliko su Vaši filmski likovi nastajali i iz Vašeg temperamenta ili zastupali Vaše vlastite ideje?

KUSTURICA: Ja sam u životu bio prijek i impulsivan, ali sam u filmovima uspio da artikulišem to i da obožavam svakog kriminalca koji je bio dio mog filma i da budem u ljubavi sa svakom droljom koja se tamo pojavljivala i da mi se sviđa sve živo i da se borim do posljednje kapi krvi svakog od tih likova. Tako je negdje i moj život u drugoj fazi bio kontemplativan, a sretna okolnost i sretna zvijezda pod kojom sam se rodio jeste da, gdje god sam bio, proizvodio sam jaka grijanja, visoke temperature koje su onda od tog mog života napravile i sretan koncept, s tim što sam bivao živa kontroverza, na šta sam posebno ponosan.

GLOBAL: Da li i svoje političke stavove smatrate kontroverzom?

KUSTURICA: Napisao je jedan Cerović (Stanko, op. aut.): „Taj čovjek nije propustio nijednu priliku da upropasti svoj lik.“ O čemu se radi? Oni su dizajnirani po novom holivudskom principu, gdje je politička korektnost u novom svijetu ono što se kod nas nekad zvalo autocenzura. Nikakve tu razlike nema, s tim što su ovi zapadni moćnici u pravu jer su dio sistema koji proizvodi neviđenu informatičku i tehnološku revoluciju. Kao da kosmos nije toliko velika livada da je ta tehnologija nesretna okolnost, pored toga što uspijeva u dobrom segmentu društvenog života da nam spašava živote i tako dalje, ali, s druge strane, to je najveća šteta koja postoji. Pa je to stavljeno u tu političku korektnost. Ti, ako hoćeš da budeš suvremen, moraš da budeš politički korektan i podrazumijevaš da je Brad Pitt zamjena za sveca, a da je ovaj Canon nešto što je važnije od bilo čega drugog. A to nije tako i, ako počneš da misliš da to nije tako, onda od tog momenta ti počinješ da budeš kontroverzan.

GLOBAL: Jeste li oduvijek bili kontroverzni ili samo temperamentni na sarajevski ili hercegovački način?

KUSTURICA: Pa od prvog nokauta na sarajevskoj ulici ja sam bio kontroverzan. Tvrdoglavost i upornost sam naslijedio od majke. Moju staru sretnu na Ilidži, a mi živjeli u Kate Govoruši, i kažu joj: „Dobar dan, kako ste, komšinice?“ To je žena koja je od Kate Govoruši pošla, obišla sve dućane i do Ilidže prešla devet kilometara, i to govori o snazi i upornosti.

Ovo drugo, kad sad prebirem po mozgu i kad se sjećam svog odrastanja, ja govorim o smislu za lijevu stranu svijeta i odsustvu pragmatike, jer se s obala Mediterana centar svijeta pomjerio na obalu Atlantskog okeana pa postalo dva i dva četiri, a ovdje je još uvijek bila mistika. Nikad mi to nije bilo jasno. Ja sam prve životne impulse, prve duhovne procese dijelio sa sirotinjom i nikad nisam prestao dobrim dijelom da imam snažnu ideju o toj pravdi i socijalnoj jednakosti i onda je Gorica za mene postala jedan kazamat ili okvir iz kojeg sam, kad bih prekoračio crtu, što iz straha, što iz frustracije, bio spreman i da ugrizem, otkinem uho i da uradim sve drugo, a Goricu sam bio premjerio stopama, koracima, znao sam joj svaki kamen.

Ako ima političke nekorektnosti, ona je bila već tad u jednom gotovo metafizičkom odnosu između staleža i moje pripadnosti poniženima, koja je bila apstraktna, čista emocija. Da sam otišao na Harvard, a ne u Prag, nema šanse da bi od mene postao kameni spavač, kako kaže Makova pjesma, a ne ovo što sam uvijek bio. Što bi rekao Cerović, nisam propustio priliku da urušim svoj lik. Ergo, trebalo je da budem neko ko je trebao da pazi na svaki potez. Pa, nisam ja balerina! Moj je život prošao u takvim uzbuđenjima da ne može da stane u pet života.

Iz moje impulsivnosti, iz mog viđenja svijeta nastajala je jedna umjetnost. Koliko je ona socijalno kontroverzna, koliko nije… Jeste kontroverzna jer ja nisam pristajao na žanrovski život. Zato sam se i povukao iz Pariza, Njujorka, Beograda na ovo usamljeno mjesto, gdje moram da istrčim pet kilometara dnevno da bih bio miran.

GLOBAL: Dobro, da se vratimo ipak filmu. Osim što je Prag odredio Vašu buduću profesiju, manje je poznato i da ste Vi zapravo prvi kontakt s filmom napravili kao statist u filmu Valter brani Sarajevo Šibe Krvavca.

KUSTURICA: Otišao sam u Prag zahvaljujući toj vezi sa Šibom Krvavcem. Da sam bio malo smireniji i malo bolje radio matematiku, možda sam mogao biti nuklearni fizičar. Mogao sam da budem svašta. Na kraju sam postao filmski reditelj zahvaljujući toj osnovi i brizi roditelja koji su htjeli nešto da uradim, majci koja je činila sve da ne budem obični sarajevski dripac.

U Pragu sam prepoznao kako ta filmska čarolija, kad povežeš tri kadra zajedno koji su u boji različiti i kad uvežeš tri-četiri radnje i kad to vrijeme fiktivno počne da teče, i koje te veže za sebe, diže te na visine tajne i kad ne odgonetneš, tebi je lijepo. Onda, kad sam naučio da proizvodim to i da lično iskustvo i iskustvo drugih ljudi povežem i od toga počnem da stvaram moćnu cjelinu, osjetio sam veliko zadovoljstvo.

Ali šta sam ja ostao? Ja sam uvijek ostao onaj Buza. Bio je Mehmed Buza, strašan fudbaler Čelika i Rudara, on je praktikovao jednu stvar – da daje golove, a da folira ove što ga čuvaju: „Pusti me, majke ti, neće djeca imati banana za doručak“, oni ga puste, a on da gol. I pored fantastične igre, on je svađom s navijačima htio da potcrta do koje mjere njega boli k… za to, do koje mjere je on ostao elementaran čovjek.

To sam ja čitav život radio. Ja sam prkosio kao što su fudbaleri poput njega ili neki engleski fudbaleri, koji kad ih novinarka sa CNN-a nešto pita, oni podrignu u mikrofon. Nisam išao do te mjere, ali sam znao da se penjem crvenim tepihom i da imam nezaustavljivu potrebu da nekog provokatora čvrknem po glavi. Tako sam u Cannesu na provokacije iz publike: „Halo, četnik“, odreagovao tako što sam mu pokazao tri prsta. Žao mi je što nisam uključio i drugu ruku.

S druge strane, znam da se rastužim kao beba nad nekom optičkom snažnom pojavom ili nad činjenicom da je nekome teško.

GLOBAL: Kako su u to zlatno doba bh. kinematografije i uspjeha Vaših filmova reagirali Beograd i Zagreb s obzirom na to da je tada, očito, došlo do izmještanja kulturnog centra pa je Sarajevo, s ranijim kompleksom od ova dva grada, postalo mjestom odakle su stizale vijesti o svjetskim uspjesima? Konkretno, da li ste se zbog vlastitog uspjeha našli na udaru?

KUSTURICA: Tad je moj bunt artikulisan jer niko nije smio da pisne za ta prva dva filma, jer su bili realistični, stizali su iz Sarajeva, a sve drugo je bilo bonus. To je bilo neprikosnoveno. Kod Doma za vješanje je nastao lom, iz Beograda neki Bokan piše da sam ja pociganio srpski kulturni krug, u Sarajevu neka Miloševićka iz nekog omladinskog lista je isto kritikovala. A ja sam, jadan, bio glup, mislio da svi moraju da pišu dobro o meni.

Onda je Sight and Sound, londonski časopis za film, proglasio Dom za vješanje među najboljih sto filmova svih vremena.

Uglavnom, tada je krenulo to masakriranje, bez onoga što je poslije vezivano uz moje ime kao najgora pošast, a to je bio Slobodan Milošević. Moji su sukobi bili vrlo autentični. Ja sam, nakon što smo u kancelariji na Televiziji Sarajevo gledali prenos iz Cannesa i shvatili da smo dobili nagradu, silazio niz stepenice i zaustavio me Smiljko Šagolj, koji me zamolio da mu dam intervju za Dnevnik. Ja sam mu odgovorio: „Tebi, pederčino, mogu samo da udarim šamar, a ne da ti govorim za Dnevnik!“ Možeš zamisliti kakav sam ja idiot – ja sam u trenutku kad bih trebao da svakog volim, da opušteno slavim najveću filmsku pobjedu koja postoji, ja sam se okrenuo njemu i rekao: „Nemoj da te pljunem, majmune jedan“, zato što mi nije bio simpatičan i zato što je predstavljao nešto što je bilo negativno u Sarajevu.

On je bio miljenik političara, Centralnog komiteta i ja sam iskoristio priliku da odreagujem za sve ono što je moj otac držao kao frustraciju pod onim hamdijama, KOS-ovcima, pozdercima i morao da šuti, a znao je engleski i bio njihov činovnik te je kroz alkohol to kanalisao. Imao sam mogućnost i scenu s koje mogu jednom od njih da kažem: „M’rš u p… materinu!“

GLOBAL: Ipak ste Vi svjetski čovjek, kako Vas razna iskustva nisu naučila da nekad kalkulirate, prešutite?

KUSTURICA: Nisam ja smišljao da kreiram svoju budućnost. Ja sam svoj život živio prateći svoj instinkt i ovo pameti što sam imao. Najvažnija je stvar što u tim paralelizmima nisam gubio karakteristiku tog fudbalera Buze, koji je folirao halfa da, ako ga ne pusti, neće imati para da kupi ženi i djeci banana, a onda se svađao s publikom koja mu zviždi. To je isto i Maradona bio.

Važno je da oslobodiš dar, još imaš dodatne snage da se ne prepustiš lovorikama i da ne budeš uživalac života, nego da si uvijek na oprezu. E, to sam ja uvijek bio. Ja nisam od sebe pravio mit. Ja nisam u 55. godini života shvatio ko sam ja, ali sam taj autoritet koristio za svoj rad maksimalno. Za socijalni život ne – tu sam činio greške i tu sam taj tip koji se ne prepusti lovorikama Zlatne palme i nađe vremena za Smiljka Šagolja da mu kaže da je kreten.

GLOBAL: O.K., niste Vi stvarali mit o sebi, ali kako komentirate taj negativni mit koji Sarajevo danas ima o Vama?

KUSTURICA: Da, stvoren je četnički mit o Emiru Kusturici. Sarajevo je ukidanjem Jugoslavije bilo mala sredina, ali bez obzira koliko se čini da su dobronamjerni Evropljani otvorili prozor prema svijetu, to nije tačno, to je bilo kratkotrajno.

Postoji jedna apsolutna greška i ne govorim da je pitanje kvaliteta u pitanju, ali stvar je sljedeća: ja sam u svijetu postao poznat široko, najšire tek poslije filma Crna mačka, beli mačor. Ja dođem u Mar del Platu u Čileu, na drugu stranu svijeta, oni me prepoznaju kao reditelja Undergrounda, za koji misle da je najbolji film na svijetu.

Postoji greška u percepciji. Ja sam u Sarajevu napravio dva filma, a onda sam u svijetu napravio još osam. Da li je ovih osam bolje ili gore od ovih, manje je važno, pitanje je kako se iz Sarajeva vidi, uz sve prepreke političke, socijalne istorijske, moj lik u Japanu. Kad uzmeš da je Sarajevo dio svijeta, a da je moje djelovanje, što filmsko što muzičko, od Japana do Sjeverne Amerike i da ćeš me naći u svakom šopu u New Yorku.

Ali, ono što je najznačajnije, a što u Sarajevu teško mogu da shvate, ja sam u svijetu, na planeti, postao poznat ne po prva dva filma, nego po središnja tri filma. Ti kad razgovaraš s Naomi Campbell, ona će ti reći da je njen najdraži film Dom za vješanje, kad pričaš s Gabrielom Garciom Marquezom, on će reći da je Underground na nivou Dekamerona.

GLOBAL: Ali će Italijani reći da su im najdraži Dolly Bell i Otac na službenom putu…

KUSTURICA: Tako je, najdraži. Imaš u Beogradu klub koji tvrdi da sam ja samo to i napravio. Ali, pazi, Underground je proglašen među deset najboljih stranih filmova u posljednjih 30 godina u Japanu.

Ja neću sad da tebi pričam kako sam ja dobar ili loš, nego je ta percepcija iz Sarajeva: nije bio s nama dok smo stradali, napravio je ova dva filma, ali ta percepcija je insuficijentna za ukupno viđenje svijeta, jer je svijet mjera za to, a ne Sarajevo. Neophodna je cjelovitost, a u cjelovitosti moraš da budeš realan. Svijet je velika bašta. Brojke govore.

Underground je umjetnički domet, ali komercijalni hit je Crna mačka, zbog kojeg mogu još uvijek bez većih problema da finansiram i snimam druge filmove. Eh, a to nije dobro zato što ja nisam od tamo. To je taj mentalni problem, barijera.

GLOBAL: Mislite da ljudi iz Sarajeva ne vole Vaše novije filmove zato što Vas smatraju izdajnikom?

KUSTURICA: Ne, ne, ne, ali ne vrednuju jednako kao Japanci, Kinezi, Francuzi. Svijet je gori nego što je bio, iako se vama čini da je bolji. Kad uđeš u kino sa svojim filmom i napraviš milion gledalaca na nefrancuskom, neengleskom u Francuskoj, a to sam ja napravio tri puta, Život je čudo je imao 800.000 gledalaca i dobio Cesara, a Crna mačka je film na ciganskom i imao je 900.000 ili milion gledalaca, to znači da postoje pravedni svjetovi, barem u fragmentima.

Otac je imao 200.000 gledalaca u Francuskoj, Dolly Bell zanemarivu cifru, što ne govori o kvalitetu. To je ta nevolja s provincijom i neću da vrijeđam nikoga. Nije to samo Sarajevo, to je i Beograd, a o Zagrebu neću ni da pričam. Zagreb je crna rupa u svemiru. Šta su oni, osim skijaša, napravili? Koja je to kulturna emisija potekla od tamo prema „belom svetu“, što bi rekli ovi u Jagodini?

GLOBAL: Ima i Zagreb svojih dometa, ali vratimo se Sarajevu. Nedavno je kultna Audicija, čiji ste Vi bili jedan od inicijatora, slavila 25 godina od prve izvedbe. Ne znam da li ste dobili zvaničan poziv, ali da li biste prihvatili poziv i da jeste?

KUSTURICA: Ne bih. Ja mogu da se vidim sa Sidranom, koji je moja mjera i veliki umjetnik, ali ne bih baš mogao s nekim ko je čuvao posljednje metke za mene i ko je, šetajući od jedne do druge stranke, od mene pravio ono što ja nisam.

GLOBAL: Moram priznati da ste malo kontradiktorni. Često govorite kako su o Vama stvarane konstrukcije, a zašto ne biste pomislili da je ta navodna izjava Emira Hadžihafizbegovića također konstrukcija?

KUSTURICA: Ja sam to pročitao, ali možda i jeste konstrukcija.

GLOBAL: A znate kakve smo Vaše izjave mi čitali. Da vjerujemo svemu?

KUSTURICA: Ne znam šta ste čitali. Ja sam jednoj novinarki s televizije izlistao šest članaka koje sam pisao o ratu u BiH i u kojima sam davao podršku Sarajevu. Ja sam postao sam omražen ne po onome što sam učinio ili rekao, nego po onome što nisam učinio. To je evidencija vazduha. Vazduh treperi kao da nebo gori, što bi rekao Šiba Krvavac. Ovo je druga priča.

Izađeš ti na YouTubeu i vidiš čovjeka koji, kao, afirmiše Karadžića. Radovana Karadžića ja ne mogu afirmisati, ali sad ide kontroverza: ja sam odrastao u kinu Radnik, kome sam ostao dosljedan u najelementarnijem otporu prema svjetskim, što bi rekli Hrvati, gibanjima, pa sam uvijek bio na strani progonjenih, a ne progonitelja.

Sad je ovaj svijet od videoigara postao jedan svijet u kome su se svi složili da je murija najbolja, iako, što bi pjesnik rekao, ona dila dop, a ovi drugi ne valjaju. I kad mi je fascinacija s Dabić “Rašom postala fascinacija s likom koji direktno stiže iz literature i kad gledam te prizore u kojima se prelamaju ljudske nesreće, njegova žena Ljiljana Zelen stoji u šlafroku i gleda kroz prozor dvojicu vojnika, za mene je to čisti izvor inspiracije. Sloboda koju ja uživam da znam kako je sve ono što drugi tvrde nešto u što moram da povjerujem slijepo ne postoji.

Rekao sam onom jednom novinaru: da si bio pravedan prema meni, znao bi da sam ja rekao o Miloševiću dva puta pred rat jednu stvar, a da sam za njega 1996. godine rekao da nije bio u stanju da vodi supermarket i nikad ga nisam glorifikovao. Ja nisam pokojnog oca glorifikovao, a kamoli Miloševića.

“Sarajevo mora da se pomiri s činjenicom da se stradalništvo ne smije zaboraviti, ali ne može na to da se igra više”

Naprimjer, naravno da je tragedija Srebrenice i moja tragedija. Desila se mome narodu, ljudima koji govore moj jezik i, naravno, da ću biti osjetljiv na nju. Ne postoji tragedija koja se i mene ne dotiče. Ne želim da se pravdam onima što me optužuju da sam pio viski s Miloševićem, iako ja to nisam radio, ali moram ovim da zaključim. Pancho Villa je rekao: „Plaši se metka koji se ne čuje, oni što se čuju neće te pogoditi.“

Ali stvar je u nečemu drugom. Kad uzmeš ljude kao što je Sidran, koji su proveli toliko vremena u Sarajevu, vezali se za njega i na kraju završili tako da se o njemu ophode kao prema krpi. Otkako je Sidran postao akademik, čujem, nema dana da se ne nađe u medijima na jelovniku svakakvih poluintelektualaca koji ga sahranjuju i opanjkavaju.

Meni ne bi trebao nikakav rat da ja to ne doživim u Sarajevu. Postoje mnoge greške u mom životu, ja to moram da priznam. Ja iza svake svoje kontroverze stojim i uvažavam svaki dokaz o svojoj grešci i moj prag tolerancije je postao širi. Pristajem na svašta na šta nisam ranije.

GLOBAL: Šta to znači? Da razmišljate, možda, o dolasku u Sarajevo?

KUSTURICA: To teško. Zato što je to za mene bolno. A postoje i drugi moji argumenti. Da nije bilo rata i da je bila samo kapitalistička tradicija i druga vrsta turbulencije, Sidran bi bio kriv činjenicom što je akademik i što je mnogo uspješniji od onih koji su mislili da im pripada taj uspjeh.

Ja neću nikada zaboraviti kako sam stajao u stanu u kome nikad nisam prespavao u Petra Preradovića, u koji se uselio moj rođak, pa mu je Nedžad Ibrišimović otuđio taj stan. Uopšte, draga moja, kad bih ja tebi evidentirao šta smo mi sve u tom ratu izgubili – kuće izrovane, srušene nakon Daytona, visočki muslimani kojima niko ništa nije nažao učinio su nam izrovali sve tamo. Kad bih, kondicional, da nije bilo rata, bio u Sarajevu, oni to ne bi izdržali. Filmski reditelji su, po prirodi stvari, tabloidno žarište, s tim što u mom životu nije bilo skandala, žena, droge, dakle, da nije bilo rata, svi bismo mi doživjeli vrlo slične obrte u kojima je prelazak iz socijalizma u kapitalizam turbulentan.

Nije rata bilo u Poljskoj pa u tom obrtu mnogi nisu shvatili da klima i ambijent koji dolazi nije dobar za novog Vajdu (Andžej, op. aut.). Obrnuto, svijet se pretvara u jedno ogromno polje konzumenata, a male lokalne kulture, kad nemaju snagu da izdrže to tržište, propadaju.

Znači, latvijska, litvanska, bosanska, kakva god hoćeš kultura, nema snagu da se održi ako ne postoji jaka država da je dotira. Srbija je tu značajna država jer ima istorijsku svijest i ona na mnogo aspekata pazi i svojim nacionalnim investicionim planovima održava tihu vatru, iako ima naloge i sa Zapada da ne bude optimalno sve kako ona zamišlja.

Sidran i ja, po prirodi stvari, ne bismo opstali. Šta bih ja više mogao da radim u Sarajevu? Ko bi to mogao da finansira? Pa nije mogao treći film da finansira. Morao je Columbia Pictures i David Puttnam da daju pare.

GLOBAL: Vratio se iz Pariza Danis Tanović u Sarajevo i snima filmove.

KUSTURICA: Pa, sa srećom.

GLOBAL: Samo da se vratimo na Karadžića. Zašto ne možete razumjeti da, kad Vi pjevate pjesme o Karadžiću, to vrijeđa nas, Bosance i Sarajlije, stvarne žrtve Karadžićeve politike?

KUSTURICA: Sarajevo, ako hoće da napravi nešto od sebe, mora da se pomiri s činjenicom da je stradalništvo nešto što ne smije da se zaboravi, ali ne može na to da se igra više. To je politička sfera.

Može Miro Purivatra da prostre šest crvenih tepiha po gradu i da mu dođu svi ljudi od velike vrijednosti, ali nije suština u tome. Divno je da ima festival, pa to radio ovaj ili onaj Sorosevac, ali je suštinski da, kad utvrdiš proporcije, što bi rekao pravi Sarajlija – gdje sam ja u toj priči. Moraš biti realan gdje si. Sarajevo se mora riješiti pozicije žrtve. Sviramo mi u Münchenu, neka organizacija za borbu za male narode hoće da tuži njemačkog operatera zato što smo mi pjevali o Dabiću Raši jer je on ratni zločinac. Prvo se mora dokazati da on jeste ratni zločinac, hajde da mi to sačekamo.

GLOBAL: Ali nema sumnje da je on ratni zločinac i to svi znamo.

KUSTURICA: Odlično, ali da bi ti kao novinarka napisala da jest, makar bi to trebalo sačekati, ali možeš napisati „navodni ratni zločinac“. To je pravni jezik. Kad hoćeš da napraviš republiku, nećeš je praviti tako što ćeš rušiti ustavno ustrojstvo Daytona, nego ćeš učiniti primamljivim. Osjećanje rata je mnogo zajebanije od bilo kojeg racionalnog poimanja. Da je Alija Izetbegović bio privlačan za Hrvate i Srbe, ne bi bilo ni rata, nego je folirao građanina, a nije bio građanin.

Da je Karadžić zločinac s Durmitora, pretpostavka je da jeste, vidjećemo sad šta sve tu ima. Kao rođeni Sarajlija, ja sam uvijek doživljavao Aliju kao spornu ličnost jer on nije stvorio ambijent da ova dvojica kažu Beogradu i Zagrebu: marš u p… materinu.

Moja teorija je, kao i Milo što je uradio u Crnoj Gori, da nije smio da uđe u rat s Armijom, zato sam se i javljao Hadžifejzoviću (Senad, op. aut.) i rekao: „Sve radite, samo nemojte s Armijom da ratujete.“ Ali, da bi postigao svoj politički cilj, on je morao da uđe u taj rat. U Pariz je ušao Hitler pa nije bilo rata. Slovenci su prozvali Miloševića Hitlerom, meni je to bilo sumnjivo i zato sam ja na početku stao u njegovu odbranu. Hitler je ušao u Maribor, oni ga dočekali kao najvećeg vojskovođu, heroja, poslije došao Tito i sad oni nekog zovu Hitlerom. Nije mi bilo logično.

Moja teorija je bila, a ona je nepolitička, ljudska pozicija koja nema svoju strategiju, da nije i nije smjela Bosna da uđe u destrukciju Jugoslavije, da uđe u rat s Armijom, nego je trebalo da rashoduje tu državu pod svaku cijenu bez rata, kao što je uradio Đukanović. Nije smio rat da bude, ako hoćeš rat, moraš imati mišić za taj rat.

GLOBAL: Očito se ne možemo složiti oko karaktera rata u BiH. Ja vjerujem da ćete i u udžbenicima naći termin agresije nad BiH.

KUSTURICA: Odlično, to je formulacija koja stoji i u dječijim udžbenicima u Francuskoj jer se Zapad pomjerio hiljadu kilometara sa Zapada na Istok i napravio bazu na Kosovu da bi bio blizu Crnog mora. Sve što postoji je zadato koncepcijom koja zada rat ili ne zada, uradi ono što i radi, a ostanu kese. Oni insistiraju na nama kao na kesama i tu razlike nema.

Tu su najviše najeb… centralni dio Balkana koji oni nazivaju zapadnim jer su Rumunija i Bugarska kao Evropska unija.

GLOBAL: Danas ste građanin Srbije. Zadovoljni ste kontekstom u kojem živite?

KUSTURICA: Moja životna želja je neispunjiva, a to je da ovaj teritorij bude kao što je nekad bila smjesa svega. Ameri ne daju to. Kao što su nekad Osmanlije. Moja želja je i činim sve što mogu da bude onaj obrazac u kome će Srbija biti poprište i Istoka i Zapada.

Moja želja je da se ponovo zapjeva pjesma iz filma Audicija Miloša Formana. Vrhunac političke slobode tad je bio: „Jebite Ruse i jebite Amerikance!“ Hajd’ ti to sad izgovori, gdje ćeš to danas reći, jadan. Znači, ti apsolutno imaš pogubljenu percepciju slobode. Ja želim da bude svega i da baš ta bašta bude šarena.

GLOBAL: Pa, to Vam je Bosna, etnički i vjerski šarena.

KUSTURICA: Aha… Vidjeli smo kako žive multietnično. Znaš kako sam ja za vrijeme rata govorio: trebalo je Aliji dati da gdje god žive muslimani napravi multietničko i da pusti ove kad oni neće, odnosno da se vratimo bazi – da je imao šarma i stvarne želje da Srbe i Hrvate pacifikuje, Bosna bi bila u istim granicama bez rata.

Je li Zulfikarpašić htio da to bude – jeste, je li Abdić na kraju postao ratni zločinac, a na prvim izborima uzeo 150 glasova više od Alije. To je bio Titov korpus muslimana koji su bili otvorenog svjetonazora, školovali se…

GLOBAL: Šta mislite o Borisu Tadiću?

KUSTURICA: Mi se znamo dugo, kad sam ja, kao student, išao na Mljet sa sarajevskim jalijašima Zlatanom Mulabdićem i pokojnim Zoranom Bilanom. Bili smo toliko zajebani da smo čak i policajcu govorili: „Ako te neko dira, dođi pa nama reci.“ Tadić je bio dečko koji je tamo dolazio na kampovanje i bio jedini kojem nismo naplaćivali drumarinu i njega smo štitili.

Kad je došao taj obrt u Beogradu, on je bio prvi od demokrata, a njegova prethodnica me je doživljavala kao blago neprijateljstvo, jer sam, navodno, čovjek prošlosti i sad su neki tako nastrojeni, a on je došao prvi meni i pitao me šta ti treba.

GLOBAL: Da li Vas, generalno, voli Beograd?

KUSTURICA: Ne znam, to mene uopšte i ne zanima. Ali ljudi u Srbiji mene vole. Koliko je Bosna žrtva ovog rata i koliko su Bošnjaci žrtve u zadnjih sto godina, toliko su Srbi žrtve unazad dvjesto godina. Ali nije to ni važno. Uglavnom, Tadić se pokazao kao pravi džek.

GLOBAL: Pratite li društveno-političku i kulturnu scenu u BiH?

KUSTURICA: Slabo. Sugeriraj mi nešto, ne znam šta ima značajno da je uspjelo u svijetu, reci mi.

GLOBAL: Imamo Sarajevo Film Festival, Jazz Fest, MESS, Oskara, Zlatnog medvjeda, nekoliko sjajnih pisaca, uspješnu savremenu umjetnost, kinematografija je generalno uspješna…

KUSTURICA: Pa, super, znači da imate javnost. Ako u Sarajevu to dopunjuje i stvara pozitivan ambijent da se dalje reprodukuje to i ako živite u tim vrijednostima, ne može bolje biti. Po toj logici, vi ste vrlo uspješna sredina.

Ali ja ne znam. Svjetski ambijent je definisan mjerama savremenog društva. Napraviš film koji je dobio Zlatnog medvjeda – da li taj film znači nešto u bioskopima? Ne znači. Sidran i ja smo dobili nagrade pa smo bili značajni po tome što su ti filmovi imali estetski udarac, hvaljeni, ušli u udžbenike i imali uspjeh u kinima.

Kultura u usitnjenom velikom svijetu ide u korist samo jednima, onima koji stvaraju područje konzumenata i gdje se marginalizuje naša kultura, kultura malih naroda. Utoliko smo mi don kihoti. Videoigra napravi više para nego bilo koji film u Hollywoodu.

“Postoje mnoge greške u mom životu, ja to moram da priznam. Ja iza svake svoje kontroverze stojim i uvažavam svaki dokaz o svojoj grešci i moj prag tolerancije je postao širi. Pristajem na svašta na šta nisam ranije”

Radi se o zamjeni teze – umjetnost sedamdesetih i osamdesetih u Hollywoodu, kao značajnom punktu svjetskog idealizma, postavljala je egzistencijalna, politička, istorijska i sva druga pitanja. Kod njih više niko ništa ne pita, jer je sve taj fatalizam fundamentalnog, liberalnog svijeta. To je fundamentalizam – kakvi Arapi. To su fundamentalisti jer oni tu svjetsku građevinu postavljaju na osnovi berze i finansijskih špekulacija uz tu batinu svjetsku koju drže.

Kultura u vrijeme o kome govorimo iznjedrila je Berlin Alexanderplatz Fassbindera, najuzbudljiviju TV seriju. Danas više toga nema jer su javni trendovi uspostavili nedostatak pitanja da li je čovjek egzistencijalno biće s problemima individualnim, psihološkim, političkim, socijalnim. To su nama prepustili da se time bavimo. Imaš hiljadu pisaca boljih od Dana Browna, ali on je danas neki hit.

GLOBAL: Jeste li gledali neke od novijih bh. filmova?

KUSTURICA: Mene je rock and roll malo pokvario, sviramo deset godina, šest-sedamsto koncerata i zato malo filmova gledam. Potrebno je da istinsko stradanje ili istinski život dobije prave tumače toga.

Otac na službenom putu je najdublja trauma prošla kroz vokabular dvojice ljudi sličnih afiniteta, iskustava, biografija i istorijskih uslova. Niko od njih nije napravio u svijetu rupu u vazduhu. Jer izgleda da nešto u toj artikulaciji nedostaje da to bude glomazno kao što je ta istorija. Oni nisu postigli taj nivo, koliko čujem, tih filmova.

Ne zato što smo nas dvojica geniji, nego što se tu dosta toga poklopilo u to vrijeme. Da je Tito bio živ, taj film ne bi bio nikad snimljen, nego se desio s njegovim krajem. Sad Sarajevo nema glomazno djelo koje ga tako štiti.

Ovaj film koji je dobio Oscara gledao sam na televiziji, on kod mene ne pokreće ništa, ali možda jeste dobar. Mada, mislim da to sve skupa nisu veliki filmovi.

GLOBAL: Puno govorite o Sarajevu. Na šta ste posebno ponosni kada govorite o gradu u kojem ste rođeni?

KUSTURICA: Vrlo značajna pojava u Sarajevu bio je intelektualni pokret Top lista nadrealista jer je ona stvarala distancu od primitivizma, ali to je jedan pankerski odnos prema primitivizmu koji ne zanemaruje činjenicu da je vrlo važno kako u tom populističkom duhu živi značajna snaga i da na njoj možeš da gradiš humor.

Utoliko mislim da su Nele i ta družina u jednoj od faza pred raspad Jugoslavije dostigli vrhunac kakav nigdje drugo nije postojao. Uopšte, ja mislim da je Sarajevo izgubilo velikom Jugoslavijom, koliko god Sarajevo doživljava to kao neprijateljstvo, jer u ratu jeste bilo neprijateljstvo, nikad više Sarajevo neće imati takvu ponudu čuda koje su te tri nacije, takve struje koje su se pretapale i takav izbor gdje je Sarajevo bilo najzanimljivija tačka.

Sarajevo nikad nije imalo konstantnu potrebu da ima junaka fudbalera po cijenu da ne zna dobro da igra lopte, odnosno ti nikad o sebi nisi mogao da praviš veliki medijum i da digneš nos do nebesa jer si imao neku mjeru koja te vrati tamo gdje pripadaš. Nisi mogao da budeš ništa a da te mit digne u visinu nečega. Imao si Beograd, gdje je Mrkela bio prosječan igrač, a oni su od njega napravili ogromnog igrača.

Kod nas si stvarno morao da odradiš pa je tako i taj humor, recimo, ostao zapamćen desetinama godina, filmovi desetinama godina. Ti znaš kakav je Mirza Delibašić bio igrač i nema tačke u svijetu gdje se to ne vrednuje kao takvo.

Mi smo bili tamo, što iz nesreće, što iz sreće, generatori stvarnih vrijednosti, a one su stizale iz stvarne mješavine. Ti kad poletiš helikopterom, moraš da gurneš onaj čok da bi u sistem ugurao najbolju smjesu vazduha i benzina i onda može da dođe do eksplozije i da se upali motor i da kreneš. Tako i sa životom isto.

A Sarajevo je stvarno bilo presječna tačka gdje su oslobođene energije jedna uz drugu djelovale i zato su stvarana ta djela.

GLOBAL: Imate li Vi odgovor na pitanje šta je to famozni sarajevski duh?

KUSTURICA: Ja ću ti reći da je sarajevski duh, po mom doživljaju i životu u Sarajevu, nešto što je stvoreno u bivšoj Jugoslaviji. Ovo sad ne znam šta je, nemam uvid. On je bio značajan jer je katapultirao četiri-pet vrlo značajnih stvari u Evropu.

On je do ushićenja doveden kad je Bosna bila prvak u košarci, pa su se pojavljivali dobri filmovi Vefika Hadžismajlovića, Šibe Krvavca, Bate Čengića, pojavila se dobra poezija, uostalom, taj duh je Andrićev duh. Bosna nije samo muslimanska, nego i srpska i hrvatska, Andrićev duh je dominantan.

Nešto nisam mogao da svarim – najnegativniji lik u Na Drini ćuprija je Srbin koji ruši most. Ali neki stručnjaci stvari vide selektivno. Pred rat se u jednom časopisu pojavio Andrić naboden na pero. Tu ideju da je Andrić bio antimuslimanski, u tako obimnom djelu i sveobuhvatnoj ideji o životu u Bosni, dolazi od ljudi koji imaju kvar u mozgu. Andrićeva književnost je i taj sarajevski duh.

Nevolja je što je taj duh prošao kroz kataklizmu, ali ja se nadam da taj duh kroz Sidranovu duhovitost, zanosan šarm Davorina Popovića, kroz nešto što je ostavio Mirza, kroz Sušića – i kad bi sad sve nabrajao, čovjek bi uvidio da je to grad koji je sa svim simptomima bio već u Evropi, da je verifikovan.

Ali to je ta priča o dijelu Balkana u kojem smo sad, to je istorijska nevolja koja ima svoje gorivo koje neko uvijek uspješno obnovi. Taj duh mora da ima svoje artefakte. Ako ti kažeš da je taj film tako uspješan, onda duh i dalje živi.

GLOBAL: Pričali smo puno o Vašem susretu sa Sidranom koji je bio prijateljski. Zanima me je li Vaša saradnja na novom filmu izvjesna?

KUSTURICA: Ja odoh da glumim u Grčku, pa onda snimam film u Izraelu, pa u Španiji. To je nekih pet godina. Ali, akobogda, i bude vremena, što ne bih. Planiram ovdje da pravim studio, doduše, ponašam se kao da mi je 30, a ne 55, ali izdržat ću.

Dodik je “enterprise”

O Dodiku

Kausturica: Vi ne volite Dodika jer ima taj britki jezik, ali on je najbolji podsjetnik na Dayton. On je meni „enterprise“, što bi Englezi rekli.

ZAŠTO SAM OTJERAO NOVINARA HRT-a

Stanković je bio nepristojan

KUSTURICA: Taj dečko je nepristojan. Zamisli da sam ja njemu rekao: „Čuo sam da si sa Tuđmanovim sinom šmrkao kokain kad ste istjerali 250 Srba iz Knina, šta bi ti rekao na to?“ On nije naučio osnove pristojnosti, davao sam intervjue Jay Lenou, najvećim mangupima svijeta, i osnovna je stvar da su pristojni. Dotaknu neku bolnu tačku i stave je na mapu tih.

On sjedi u mojoj kući i šest puta me pita: ti si pio viski sa Miloševićem. On je miš i neka drka purgere, a ne mene. Svijet je veliki i naši mali problemi se gube u šumi ogromnih stvari. Mene Medvedev primi ovako, ne zato što sam ja dobar čovjek nego zato što ima mit o meni.

Ja kad odem kod njega, ja uvažavam činjenicu da je predsjednik i pristojan sam. Kad odem u Ameriku, isto se ponašam. Ja u Americi imam više političkih istomišljenika nego u Beogradu. Živi se jedan život i čovjek se kontroliše. Na 15. godišnjicu bombardovanja Senad Hadžifejzović je pustio moj glas i neka se sjete ljudi šta sam tada rekao. A onda dođe Stanković i to zaboravi.”