Pet godina živim u Njemačkoj, od toga tri u Frankfurtu. Radio sam stabilan posao, imao dobru plaću i ugovor za stalno. U jednom trenutku odlučio sam napraviti ono što mnogi savjetuju kao „pametnu odluku“ – kupio sam stan. Govorio sam sebi da je bolje plaćati svoje nego bacati novac na kiriju i tada mi je sve djelovalo ispravno i održivo.
Stan je bio skup, ali banka mi je odobrila kredit gotovo do maksimuma jer sam imao dobra primanja i sigurnost zaposlenja. Vjerovao sam da ću ostati u Njemačkoj još najmanje 15 ili 20 godina i da će se sve s vremenom posložiti. Međutim, realnost me sustigla brže nego što sam očekivao.
Posao mi više ne odgovara, psihički sam iscrpljen i sve češće razmišljam o povratku u Hrvatsku. Roditelji stare, prijatelji su tamo, a ja imam osjećaj da mi život prolazi dok ovdje samo gledam u kalendar i brojim rate kredita. Mjesečna rata je gotovo polovica moje plaće i jasno mi je da, ako se vratim kući, to više neću moći plaćati.
Najam stana ne pokriva cijelu ratu, a prodaja u ovom trenutku značila bi gubitak novca jer sam kupovao na vrhuncu cijena. Ono što me najviše boli je činjenica da sam svima govorio kako sam uspješan, kako imam stan u Frankfurtu i kako sam se snašao. Istina je potpuno drugačija – imam nekretninu, ali nemam mir.Osjećam se zarobljeno. S jedne strane je ostanak u Njemačkoj, nezadovoljan i iscrpljen, samo kako bih otplaćivao kredit. S druge strane je povratak kući i rizik od ozbiljnih financijskih problema. Prvi put u životu imam osjećaj da sam napravio veliku grešku i da sam to shvatio prekasno.
Ako je neko prošao kroz sličnu situaciju, svako iskustvo, savjet ili iskrena riječ bi mi mnogo značili. Možda će ova ispovijest pomoći i drugima koji razmišljaju o istim „sigurnim“ potezima, a u sebi nose isto pitanje – vrijedi li uspjeh bez mira.