Neću da idem na vrata da tražim, imam papire da je kuća oštećena, da nije za stanovanja, u međuvremenu od straha sam dobila moždani udar, depresiju…
Ramiza Dedić iz Bistrice kod Zenice od dana kada joj je suprug zauvijek sklopio oči kaže da više ne pamti iskren osmijeh. I od tada joj se život pretvorio u borbu koja traje svakog dana. Živi u kući oštećenoj u poplavama, s kćerkom koja, nažalost, nije bila u mogućnosti završiti srednju školu.
Nisam ovdje bila udata, udala sam se u Željezno Polje. Devedeset prve sam odatle došla. Muž mi je otišao u vojsku. Deset godina sam bila podstanar, nisam više imala uslova da plaćam kiriju. Bila sam kod mame, a ovo sam napravila uz njenu pomoć. Rodila sam jedno dijete, pa drugo, pa ostala trudna s trećim. Uslovi su bili teški. Sve sam radila, teško se živjelo. Kad je bilo najbolje vrijeme za život, muž je poginuo, bio je deminer. Kad sam to čula, teško sam se porodila. Deset dana sam bila u komi. Rekli su mi da ću dobiti vojnu penziju, ali ništa od toga. Imala sam samo 10 maraka doplatka. Dvije godine poslije njegove smrti nisam dobijala ništa. Moji su mi pomagali. Radila sam sve, kopala, sijala, gdje god je kome trebalo. Prodavala sam na autoputu, nema šta nisam radila da bih se prehranila. Ova kuća je nastradala u poplavama, pa sam digla kredit. Neću da idem od vrata do vrata da prosim, radit ću ono što mogu. Ploča je ovdje pukla. Imam papire da je kuća oštećena i da nije za stanovanje. U međuvremenu sam od straha dobila moždani udar i depresiju, liječim se. Godinu dana nisam mogla hodati, a sad kad kiša padne, ovdje je katastrofa,” ispričala je Ramiza.
