U vremenu kada se ljudske vrijednosti često mjere novcem i javnim utiskom, devetnaestogodišnji Srđan Dragić iz Prijedora pokazao je nešto mnogo veće – da pravo bogatstvo dolazi iz srca. Iako od sedme godine živi sa distrofijom mišića i svakodnevno je prikovan za invalidska kolica, Srđan nikada nije dozvolio da ga bolest ograniči u onome što najviše voli da radi – da pomaže drugima piše infoprijedor.ba.
Odrastao u prijedorskom naselju Kokin Grad, uz majku Suzanu i mlađeg brata Stefana, naučio je živjeti skromno, ali časno. Komšije i prijatelji godinama svjedoče njegovoj dobroti, vedrini i borbenosti, pa ne čudi što je priča o njegovom posljednjem gestu ganula cijelu zemlju.
Sve je počelo prije dvije godine, na Svetosavskom balu u hotelu Prijedor. Tada je Arjana Tomić kupila krofnu i u njoj pronašla dukat. Umjesto da ga zadrži, poklonila ga je Srđanu – gest koji je za njega postao simbol podrške i dobrote. Čuvao ga je, kaže, “za ne daj Bože”. Nije ni slutio da će ga jednog dana upotrijebiti za tuđu borbu, a ne svoju.
A onda je nedavno, listajući društvene mreže, naišao na apel za pomoć Tamari Došen, međunarodnoj fudbalskoj sutkinji koja se suočava sa teškom bolešću. Iako je nikada nije upoznao, Srđan je odmah znao da mora nešto učiniti. Bez trenutka razmišljanja – prodao je svoj dukat i uplatio novac za Tamarino liječenje.
Njegova majka Suzana govori da Srđan uprkos zdravstvenom stanju nikada nije bio sam.
– Svi su uz njega. Drugari posljednje četiri godine ne propuštaju ni jedan njegov rođendan. Iznenade ga, pozovu, dolaze po njega, voze ga na kafu, druže se. Čak su pokrenuli i humanitarnu akciju da mu kupe prevozno sredstvo – i uspjeli su – govori ponosno.
Zahvaljujući podršci Udruženja distrofičara, za 19. rođendan dobio je kombi sa rampom, što mu je potpuno promijenilo svakodnevni život. Danas se lakše kreće, lakše školuje, planira, sanja – i, što je najvažnije, lakše pomaže drugima.
Njegov čin je dokaz da dobrota uvijek pronađe put, čak i tamo gdje je život najteži. U svijetu buke i podjela, Srđanov gest postao je glas koji se daleko čuje – tiho, ali snažno. Jer najveći među nama nisu oni koji imaju najviše, već oni koji najviše daju.
Ovaj mladić nije heroj zbog invalidskih kolica, bolesti ili borbi koje vodi svaki dan – heroj je zato što je uprkos svemu izabrao da bude čovjek.