U selu Očage u Mačvi izbio je požar koji je u potpunosti uništio štalu porodice Lacković.
Zahvaljujući brzoj reakciji mještana i vatrogasaca, 26-godišnji Sreten Lacković uspio je spasiti stoku i spriječiti da vatra proguta kuću i poljoprivredne mašine.
U samo pola sata nestali su krov i više od dvije i po hiljade bala sijena. Uprkos plamenu i dimu koji su gutali krov štale, Sreten je uspio izvući telad, ovce i svinje – životinje od kojih njegova porodica živi.
„Živimo od stočarstva, to je za nas više od materijalne štete“, rekao je Sreten, zahvalan mještanima i vatrogascima koji su mu pomogli dok je bio u šoku.
Dodao je da je u trenutku požara bio potpuno ukočen:
„Bio sam smrznut, nisam mogao reagirati. Pomogli su mi psihički da dođem k sebi.“
Teški gubici nisu stali na požaru
Sreten je nedavno izgubio djeda, koji mu je bio najveća podrška, a ubrzo nakon toga i oca.
Nakon požara, ostao je sam na farmi, suočen s ogromnom štetom, bolom i odgovornošću.
Nije uspio ni zgarište očistiti – nije imao ni snage ni vremena.
Ali onda se dogodilo nešto što je dirnulo cijelu Mačvu.
Razrednik i školske kolege pokrenuli akciju koja vraća vjeru u ljude
Njegovi školski prijatelji i razrednik nisu ga zaboravili. U njegovom dvorištu ubrzo su se pojavile prve grede i lesonitne ploče za obnovu štale.
Ljudi su dolazili sa svih strana – od obrtnika, vlasnika skladišta građevinskog materijala, do građana koji su željeli dati donaciju.
Nemanja Zornić iz Klenja kaže:
„Sreten je dečko kojeg ništa u životu nije zaobišlo. Sve što mu se moglo dogoditi dogodilo se. I ovo je nešto u čemu mu definitivno možemo pomoći. Nakon što smo ga posjetili, pokrenuli smo kampanju i oduševljeni smo koliko se ljudi odazvalo.“
Majstor koji je ponudio pomoć pristao je raditi bez dnevnice, a sav građevinski materijal Sreten će otplaćivati u obrocima.
Do sada je prikupljena četvrtina od 7.000 eura, koliko je potrebno za obnovu štale i kupovinu sijena za stoku.
Sreten: “Htio sam plakati, ovo mi znači život”
Kada je vidio koliko ljudi želi da mu pomogne, Sreten nije mogao sakriti emocije:
„Nisam mogao vjerovati… Htio sam plakati. Ovo će mi puno značiti za daljnji rad u životu. I prijatelji i profesor su me ugodno iznenadili i stvarno im od srca zahvaljujem.“
U trenutku kada je mislio da je ostao sam, njegovo selo, prijatelji i učitelji dokazali su mu da dobri ljudi još postoje – i da se najveća snaga rađa baš onda kada čovjek padne najniže.