Zejd Jusić, vedar i izuzetno uspješan dječak koji se kreće uz pomoć invalidskih kolica, godinama se suočavao s preprekom koju drugi ni ne primijete – nekoliko stepenica pri ulazu u zgradu koje su mu svakodnevno oduzimale slobodu. Za njega, taj mali prag bio je zid: morao je čekati da mu neko pomogne, oslanjati se na prolaznike i živjeti s osjećajem da ono što je drugima normalno, njemu zahtijeva borbu.
Sve se promijenilo onog trenutka kada je Hasan Dolovac, njegov komšija iz istog ulaza, odlučio da reaguje. Nije okrenuo glavu, nije prešutio tuđu borbu. Umjesto toga, pokrenuo je inicijativu i obratio se zajednici tražeći rješenje koje Zejdu pripada – dostojanstven, samostalan prilaz domu. Nakon posjete dječakovoj porodici prije tri mjeseca, Hasan i njegov sugrađanin obećali su da će pronaći trajno rješenje.
I to obećanje je danas ispunjeno do posljednje riječi.
Zahvaljujući dobroti ljudi koji su prepoznali koliko jedna rampa može značiti, uz udružene napore građana i ogromnu želju da se pomogne, ispred ulaza ugradjena je električna pristupna rampa. Ona nije samo tehničko rješenje – ona je most između prepreke i slobode. Od danas, Zejd sam ulazi i izlazi iz svog doma, bez čekanja, bez ograničenja.
Za njega je to novi početak.
Zejd, koji živi sa majkom i nanom, nikada nije dozvolio da prepreke određuju njegovu snagu. Učenik je, uspješan, ambiciozan, a njegovi planovi za budućnost mnogo su veći od stepenica koje su ga godinama sputavale. Njegov osmijeh danas nije bio samo znak zahvalnosti – bio je dokaz da se borba isplatila, da jedno malo djelo može promijeniti čitav život.
Ovaj događaj u Vogošći podsjetnik je svima nama – društvo napreduje samo kada brine o onima kojima je pomoć najpotrebnija. Kada niko ne ostane zaboravljen. Kada zajednica pokaže da je živa, empatična i spremna stati uz one koji to sami ne mogu.
“Snaga zajednice mjeri se po tome koliko brine o onima kojima je pomoć najpotrebnija. Nastavimo zajedno činiti dobro,” poručio je Fuad Abaspahić, zastupnik u Parlamentu FBiH, zahvalivši svima koji su učestvovali u ovoj velikoj maloj pobjedi.
Jer ponekad je potrebno samo nekoliko ljudi, dobra volja i malo zajedništva da se jednome djetetu vrati ono najvrijednije – sloboda kretanja i osjećaj pripadnosti.