BIO JE TO trenutak kao stvoren za Netflix, pružajući Donaldu Trumpu upravo onakav spektakl za privlačenje pozornosti kakav obožava. Malo tko je vjerovao da Sjedinjene Države mogu izvesti kirurški preciznu operaciju hvatanja i izvlačenja venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge Cilije Flores.
Sjećanja na prošle operacije, poput dvotjedne potrage za Manuelom Noriegom u sićušnoj Panami 1989. ili devetomjesečnog lova na Saddama Husseina nakon invazije na Irak, sugerirala su da bi takav pothvat u Venezueli bio osuđen na kaos i krvoproliće, piše Telegraph.
Ipak, Trump je, barem zasad, iznenadio svoje kritičare, izvevši, vjerojatno uz pomoć barem jednog člana Madurovog najužeg kruga, operaciju u stilu izraelskog Mossada. Američki predsjednik će, na svoj jedinstven način, s pravom slaviti uspjeh misije koja je postala najbrža operacija promjene režima u više od stoljeća.
To će nastojati predstaviti kao dokaz da američki kolos i dalje dominira svijetom, podsjećajući na vremena kada su imperijalne sile s lakoćom svrgavale problematične vladare. Moguće je da je ova akcija u Caracasu čak nadmašila britanski 38-minutni rat za svrgavanje sultana Zanzibara 1896. godine.
Nelagoda u Moskvi i Pekingu
Lako je zamisliti da je munjeviti upad u glavni grad Venezuele izazvao duboku nelagodu u Moskvi i Pekingu, glavnim inozemnim podupirateljima Madura. Uostalom, SAD je s neočekivanom lakoćom presjekao ključni južnoamerički krak globalne antiameričke mreže. Nijedan autokrat ne voli vidjeti da je jedan od njihovih uhićen i prepušten na milost i nemilost stranim sudovima.
Poznato je da je Vladimira Putina toliko uznemirio linč libijskog vođe Moamera Gadafija 2011. godine, navodno zamišljajući da bi ista sudbina jednog dana mogla zadesiti i njega, da je snimke ubojstva gledao iznova. Lako je moguće da se ruski vođa, kojeg je Međunarodni kazneni sud i sam optužio za ratne zločine, osjeća slično uznemireno zbog Madurove nevolje.
Regionalni nasilnik, globalna kukavica?
Ipak, te sumnje možda nisu tako duboke kao što se čini. U Moskvi i Pekingu zasigurno će biti onih koji će zaključiti da je operacija u Caracasu daljnji dokaz da je Trump više zainteresiran za projiciranje moći regionalno nego globalno. Drugim riječima, da je nasilnik u vlastitom dvorištu, ali kukavica na svjetskoj pozornici.
Trump se dosad pokazao spremnim za demonstraciju sile na širok, ali ipak ograničen način: pokretanjem sporadičnih, usko ciljanih zračnih napada na podružnice ISIS-a u Nigeriji, hutističke militante u Jemenu te izvođenjem spektakularne, ali kratke operacije protiv iranskog nuklearnog programa.
Kritičari primjećuju da su takve misije barem djelomično osmišljene kako bi pružile “showbiz” trenutak pobjede koji dobro odjekuje kod predsjednikove biračke baze. Hvatanje Madura očito je trijumf za američku desnicu i zastrašujuća poruka drugim južnoameričkim vođama.
No, što se dalje odmičete od Amerike, to se pothvat čini manje impresivnim. Savjetnici će vjerojatno reći Putinu i Xi Jinpingu da je Trump zadovoljan sukobljavanjem sa slabijim protivnicima, dok je pokazao manje volje za suprotstavljanje Rusiji oko Ukrajine i potaknuo strahove da bi mogao napustiti Tajvan radi dogovora s Kinom.
Povratak “Monroeove doktrine”
Početkom prošlog mjeseca, Trumpova administracija objavila je svoju Strategiju nacionalne sigurnosti, dokument koji je formalizirao pomak američke vanjske politike prema svjetonazoru temeljenom na sferama utjecaja i transakcijskom pristupu “Amerika na prvom mjestu”.
Ako kineski i ruski čelnici zaključe da je hvatanje Madura dio te strategije, mogli bi se osjećati ohrabreno, a ne zastrašeno, s potencijalno katastrofalnim posljedicama za međunarodnu stabilnost. Američki dužnosnici odbacili bi takvo tumačenje.
Mauricio Claver-Carone, bivši Trumpov izaslanik za Latinsku Ameriku, izjavio je za NYT u studenom prošle godine: “Ne možete biti dominantna globalna sila ako niste dominantna regionalna sila.” Jasno je da je Zapadna hemisfera ponovno postala središnja pozornica Washingtona, čak i dok su tradicionalni američki protivnici drugdje dobili slobodnije ruke.
Otkako se vratio na vlast, Trump je nastojao ponovno potvrditi Monroeovu doktrinu iz 1823., koja je upozoravala vanjske sile da se drže podalje od Zapadne hemisfere. Zapravo, otišao je i dalje: polažući pravo na Kanadu kao 51. državu, preimenujući Meksički zaljev u “Američki zaljev” i zahtijevajući predaju Grenlanda.
Pravna priprema za udar
Nedugo nakon inauguracije prošle godine, Trump je potpisao izvršnu uredbu kojom je venezuelansku bandu Tren de Aragua proglasio “stranom terorističkom organizacijom”. Njegova administracija je istovremeno postavljala pravne temelje za kaznenu optužnicu protiv Madura, tvrdeći da planira krijumčarenje droge u SAD.
Tijekom prošlog ljeta, američka nagrada za njegovo hvatanje, proizašla iz optužbi za “narkoterorizam”, udvostručena je. Posljednji dio slagalice stigao je sredinom studenog, kada je administracija proglasila i Cartel de los Soles, navodno vođen od strane Madura, stranom terorističkom organizacijom. Time je stvoren pravni okvir za njegovo hvatanje.
Stvarni motivi
Analitičari već dugo inzistiraju da Trumpova politika prema Venezueli ima malo veze s drogom, budući da većina fentanila koji pogađa SAD ne potječe od tamo. Ovdje se uvijek radilo o promjeni režima, cilju koji se u Washingtonu zagovara više od desetljeća.
Marco Rubio, američki državni tajnik, cijelu je prošlu godinu gurao oštru politiku prema Venezueli, što je na kraju prihvatio i Stephen Miller, Trumpov zamjenik šefa kabineta. Vojna akcija ponudila je relativno jeftin način projiciranja američke moći i suzbijanja utjecaja Irana, Rusije i Kine u regiji.
Ipak, najvažniji motivi možda su bili unutarnji. Ključna biračka baza u Južnoj Floridi, uporištu Republikanaca, dugo je zahtijevala odlučnu akciju protiv Madura, koji je podupirao ljevičarski režim na Kubi. Osim toga, oštra politika prema Venezueli omogućila je Trumpu da izgleda čvrsto po pitanju imigracije, domovinske sigurnosti i krijumčarenja droge, ključnim temama za njegovu bazu.
Posljedice koje će odjeknuti svijetom
Gubitak pristupa venezuelanskoj energiji naštetit će i Rusiji i Kini. Ruske tvrtke drže značajne udjele u venezuelanskom gospodarstvu, dok je Kina najveći vjerovnik zemlje. S obzirom na to da Trump očito razmatra da SAD zamijeni obje zemlje kao glavnog energetskog partnera Venezuele u post-Madurovoj eri, njihove su ambicije u Amerikama pretrpjele ozbiljan udarac.
Ipak, postoje i prednosti za Trumpove protivnike. Nezadovoljstvo u Južnoj Americi i bijes diljem svijeta u razvoju mogli bi ići na ruku Rusiji. Moskva je brzo osudila “čin oružane agresije” i nastojat će prikazati SAD kao prijetnju međunarodnom poretku, koristeći operaciju za opravdavanje vlastite agresije u Ukrajini.